Što to ima u boli radosno?
Neizbježno: ljudski život ispunjen je bolnim i teškim događajima. Koliko god težili sreći i ispunjenju, bol se događa kao nekakva prirodna ravnoteža naše duše. Kao da tada trebamo dopunu vlastitog nadahnuća i oštrenje izvora vlastite sreće. Kada smo u boli, zapravo vapimo za istinom i ljubavlju te stoga trebamo paziti gdje tražimo utjehu.
Bol je toliko normalna, a opet je se želimo brzo riješiti i vratiti u stanje sigurnosti. Kada je čovjek u boli, usredotočen je samo na sebe, ne može jasno razmišljati i donositi prave odluke. Samo se želi što prije iz toga izvući misleći da će sve napraviti bolje, samo ako ovo prođe… Ponekad iz te boli mogu izaći čudesa, jer je to vrijeme intenzivnog traganja sa sobom i za smislom. No ako uzimamo krive „lijekove“, posljedice mogu biti puno gore od sadašnjeg stanja patnje…
Bol je i vrijeme kada imamo priliku doći najdublje onome što mi jesmo kao ljudi, i onome čemu težimo ako smo vjernici ili pak ako se još tražimo na tom putu. Nema toliko dobrog filozofskog ni praktičnog objašnjenja zašto se bol događa, kome je kako i kako (kao čovjek pojedinac) otkupiti svu bol na svijetu i omogućiti svima sreću. Nemoguće je apsolutno objasniti od kuda sve to, te kako je i zašto kome dano? Zašto baš meni? Zašto baš njima?! No suština je da kroz bol više postajemo ljudi, bliži svojim temeljima čiste ljubavi i davanju odgovora na prava pitanja. Kroz bol najviše tražimo pravi put radosti. Kroz sumnje dolazimo do spoznaja. Kroz patnju se povezujemo u ljubavi. Znajući da je to tako, možda pokušamo dublje shvatiti vlastitu bol i iz toga izvući životne lekcije – izgraditi se, sazrijeti, produžiti rok trajanja svojoj ljubavi, ostvariti ljubav s drugima, vratiti se traženju smisla i Istine.
Bol se ne događa bez razloga – uvijek je puno činitelja koji su nas doveli do toga gdje jesmo. I koliko god bolno bilo, ako hodimo i tražimo u vjeri, kroz bol ćemo dobiti priliku izrasti tj. konačno pobijediti u radosti. Tražit ćemo na tom putu utjehu i nadopunjenje, povratak u zonu sigurnosti i lagodnog života. I ako tu zakažemo, ako se zadovoljimo s površnim rješenjima, ne priznajući sve razine svoje boli, iščekuju nas još zapetljanije i teže situacije…
Bol je temeljni dio traženja, sastavni dio rasta u duhovnosti i prema tome, bol nosi smisao. Približava nas našem „originalu“, onome najboljem u nama, kako bismo bili spremni živjeti najbolje i najradosnije od života. Bol je poziv naše gladne duše koja traži ispunjenje u najvećem dobru od svih (Bogu). Bol je poziv na revoluciju vlastitog života. To je prilika za promjene koje donose pobjedu.
„Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ (Iv 16, 22)
Sanja Martinović
Ona je bila vrela
kao vatra, kao plamen
znala je da bude led
biti hladna kao kamen
A ja sam stajao nem
volio sam nju
heroj nisam bio
ali uvijek bio tu
Ona je bila ljubav
umela da voli, da se mazi
znala je da bude mrznja
da me voli, da me
da me zgazi
Ref. 2x
Moj si bol, samo moj bol
svaka tvoja suza, dodir tvoj
moj si bol, kao pakao i raj
tvoj pocetak moj je kraj
Ona je bila okus nara
slatkog kao med
znala je biti otrov
biti gorka kao jed
b o l
Sve, od magijskog kazališta ovog života pa do prekrasnih dubina ribljeg svijeta, kroz pustinju srca i rađanje demona, ostala je samo jedna ne-želja.
Zbog svega toga, narasla je bol, velika i tamna, gusta i crna poput života.
Ona voda sa tri izvora, koji su se spajali i tekli u napukli bezdan, mutna je i neprozirna.
Sjene, koje je moj život ostavio na svom putu prema centru svijeta, plešu svoj vrlo razumljiv ples, ali prelaganog koraka da bih mogla okrenuti glavu i otići.
Još ne mogu.
Iz mirne molitve možda pronađem pravi put.
Možda još neću pitati: «tko si ti?». Možda.
Možda ću još neko vrijeme dozvoliti da mi miluješ kosu ili odvodiš tamo gdje su mi koljena izgrebana i gdje mi nemir stalno govori da si još daleko od mog trećeg neba.
Hoćeš li se ikad približiti?
Vjerujem.
A to je tako teško.
Zbog svega toga, narasla je bol, velika i tamna, gusta i crna poput života.
Ona voda sa tri izvora, koji su se spajali i tekli u napukli bezdan, mutna je i neprozirna.
Sjene, koje je moj život ostavio na svom putu prema centru svijeta, plešu svoj vrlo razumljiv ples, ali prelaganog koraka da bih mogla okrenuti glavu i otići.
Još ne mogu.
Iz mirne molitve možda pronađem pravi put.
Možda još neću pitati: «tko si ti?». Možda.
Možda ću još neko vrijeme dozvoliti da mi miluješ kosu ili odvodiš tamo gdje su mi koljena izgrebana i gdje mi nemir stalno govori da si još daleko od mog trećeg neba.
Hoćeš li se ikad približiti?
Vjerujem.
A to je tako teško.
MoJa TuGa I mOja BoL
S tugom se treba suočiti i biti strpljiv, a ne ignorirati gubitak
Izrazite tugu kreativno, slikajte ili napišite pismo o svemu što ste htjeli reći bližnjem kojeg više nema, podijelite svoju bol s ljudima koji vam pomažu oko gubitka
Da će bol proći brže ako je ignorirate, samo je opasan mit. Za pravo iscjeljenje potrebno je suočiti se s tugom i aktivno je rješavati. Ignoriranjem ćete samo dugoročno pogoršati tugu.
Žalost je prirodna reakcija na gubitak. Emocionalnu patnju ljudi osjećaju kad im je oduzeto nešto ili netko blizak. Žalovanje se najviše povezuje s tugom zbog smrti voljene osobe - i ovaj tip gubitka često uzrokuje najintenzivniju bol. No svaki gubitak može izazvati bol. Čak i gubitak suptilne vrijednosti može izazvati tugu. Primjerice, možda ćete doživjeti bol nakon udaljavanja od kuće, prelaskom na fakultet, promjenom radnog mjesta, prodajom obiteljske kuće ili isključenja iz karijere koju ste voljeli. Svatko tuguje drukčije.
Tugovanje je vrlo osobno iskustvo. Kako ćete žaliti, ovisi o karakteru, temperamentu, stilu života, iskustvu i prirodi gubitka. No univerzalno je da je zacjeljenje postupno. Proces žalovanja ne može se požurivati i ne postoji “normalan” tajming za tugovanje. Neki ljudi će se početi osjećati bolje nakon nekoliko tjedana ili mjeseci. Za druge proces tugovanja se mjeri u godinama. Bez obzira na vaše iskustvo tuge, važno je biti strpljiv.
Ljudi žele pomoći, ali često ne znaju kako
Recite bližnjima što vam je potrebno - rame za plakanje ili praktična pomoć oko sređivanja poslova. Ne ustručavajte se potražiti pomoć i od terapeuta ili savjetnika, u vjerskoj zajednici ili grupama potpore.
Oporavak počinje prihvaćanjem osjećaja
Nakon tragedije možete iskusiti sve vrste teških i iznenađujućih emocija - od šoka i ljutnje do predbacivanja krivnje. Iako ti osjećaji mogu biti zastrašujući, oni su normalna reakcija na gubitak. Oporavak počinje njihovim prihvaćanjem.
Mit: Nakon gubitka važno je ostati jak
Ako se osjećate tužno, uplašeno ili usamljeno, plakanje je normalna reakcija. Suze ne znače da ste slabi. Pokazivanje stvarnih osjećaja može pomoći i vama i vašim bližnjima. Osim toga, zbog hormona plakanje olakšava ozdravljenje.
Ako ne plačete, znači da niste pogođeni gubitkom
Plakanje je normalan odgovor na tugu, ali nije jedini. Oni koji ne plaču mogu osjećati bol jednako duboko kao i drugi. Jednostavno mogu imati druge načine kojima iskazuju bol. Jedni će se zatrpati poslom, drugi će se povući u samoću.
Čitav organizam pati u procesu tugovanja
Često se tuga doživljava kao strogo emocionalni proces, ali tuga često uključuje fizičke probleme kao što su umor, mučnina, smanjeni imunitet, gubitak težine ili debljanje, bol, patnja i nesanica.
Zbog nepravde uvijek netko mora biti kriv
Čak i ako nitko nije kriv zbog tragedije, osjećat ćete se ljutito i uvrijeđeno. Ako ste izgubili voljenu osobu, možete se ljutiti na sebe, Boga, liječnike, pa čak i na onoga koji je umro te vas napustio. Ta potreba je normalan korak u žalovanju.
Stanje praznine
Dok stanja tuge i srece putuje kroz vrijeme i nose sa sobom svu snagu vjetra,od mene se lagano udaljavaju. Slike se mjenjaju a ja se cudim sama sebi! Gdje si nestao ? Gdje je nestao moj leptir ? Gdje sam nestala ja , ona ja ... Gdje je nestao moj zivot ? Razmisljam ali ne osjecam... Da li je to svjetlost , apsolutno stanje , ili pak nulto stanje ? Da li je to vakuum i nistavilo ? Da li s
Nema komentara:
Objavi komentar