Praznina i odgovornost za vlastiti život
Prije ili kasnije u vlastitom se životu možemo susresti s nekim događajem koji sve dovede u pitanje. To može biti gubitak nekih ideala ili vrijednosti u koje smo čvrsto vjerovali, možda prekid neke veze na koju smo sve polagali ili neka druga radikalna promjena koja odjednom stavlja pod upitnik svijet kakav smo dotad poznavali. To neizbježno za sobom povlači pitanje smisla,možda i tjeskobu, a ponekad i osjećaj praznine u nama.
U takvim trenucima obično spoznajemo dvije stvari; prva je udaljenost između sebe i svijeta, tj. između toga kako bismo htjeli da stvari izgledaju, i toga kakve stvari zaista jesu. Druga je ta da nema nikog drugog tko će se pobrinuti za nas same, ako mi nećemo. Osjećaj je to blizak onoj sartreovskoj „osuđenosti na slobodu“, trenutku u kojem spoznajemo da smo prisiljeni preuzeti odgovornost za vlastiti život. Ta spoznaja u početku može djelovati zastrašujuće, jer se odjednom nalazimo u koordinatnom sustavu u kojem postoji more izbora, a nema nikakvih garancija. S druge strane izbora skriva se nepoznato– teritorij koji je nov i rasplet koji se može odviti na tisuće načina. No usudila bih se reći da je taj novi prostor, kao i spoznaje koje dovode do njega nešto što je potrebno i nužno na putu do odrastanja.
Na praktičnoj razini to znači da stanemo i zapitamo se kako želimo živjeti. U suvremenom svijetu, koji je često usmjeren na puko ostvarivanje cilja pukog cilja poradi ili radi neke društvene ideje o tome kako bi se trebalo živjeti, čovjek se često zaboravi pitati ovo pitanje.
Takav je način života u kojem smo odvojeni od osobnog značaja kojeg za nas život ima plodno tlo za osjećaj praznine, besmislice, depresije ili uzaludnosti vlastitog postojanja. Viktor Frankl znao je dobro što govori kad je primijetio da će osjećaj besmisla biti jedan od najvećih problema modernog doba. Današnje je društvo naprednije nego ikad, no kako koristimo taj napredak? Čini li on naš život ispunjenijim ili je cilj sam po sebi?
Zato je mali trik koji treba upotrijebiti protiv praznine vrijednost koju nešto ima za nas. Čini li nas neka aktivnost ispunjenijom ili praznijom? Vodi li nas korak bliže tome da ostvarimo značenje ili se poslije nje osjećamo prazno? Kad je život pretjerano orijentiran na formu ili na puko ostvarenje cilja, jednog se dana možemo probuditi na cilju ili uklopljeni u formu, a iznutra prazni.
Najbolji lijek kojim možemo protiv toga jest da se pitamo; Što mi ovo znači? I to ne samo na onoj generalnoj razini životne putanje, već i na onoj razini malih, svakodnevnih stvari. Stvari koje bi nas trebale puniti, a ne prazniti. To znači preuzeti odgovornost za vlastiti život na onoj svakodnevnoj razini.
sto na krater slici?
Nemam ideje, formule
rjesenja,
a praznina ostaje praznina
i pored mog' truda i
pored mojih htijenja.
Osjecaji me guse.
Cijela nestajem u toj praznini,
a ponekad mi se cini
da joj nema kraja..
da popunit je necu nikada,
...iako uvijek postoji nada,
koja umire zadnja..
ali umire ipak,
a to je vec znak
da, sve sto umire
ne moze mi pomoci.
Kako onda popuni prazninu?
Kada bih makar imala moci.
plimu na oceanu pokrenuti,
a s puta ne skrenuti..
ne odustati od svojih principa,
stavova i rijeci..
Kako dosljedan ostati
kad ponor se isprijeci?
Praznina kao dno oceana
i svakoga dana..
cini mi se da je dublja i veca.
Kakvu ulogu u svemu
igra sreca?
Jos nisam otkrila,
a da bih potpuna bila...
..praznina mora nestati
a ja, misliti prestati..
O osjecajima koji me guse
zaboraviti ljubav i patnju duse..
****************
Kako zaboraviti
disati zrak??
Kako u pustinji ne
biti zedan?
Kako vidjeti svijetlo,
kad gusti je mrak?
Kako shvatiti zivot
ovaj jedan..?
Koji mi nije dovoljan,
da popunim praznine,
sto vrijeme ih je napravilo,
koje su samo vece sa svakom
zeljom novom...
Kako biti potpun i sretan
u zivotu ovom?
Kako? Neznam! Ali znam..
da samo malo,
malo, malo mi fali...
kao tocka na "i"
Kada bih mogla
i tu tocku bih stavila..
praznine bi nestale
a ja..na životnom putu,
... ljubav bih slavila..
UZDASI SE BORE SA MISLIMA ŽELJA
S ČEŽNJOM MAŠTA KOVITLA DODIRE
SVE PRETVARA U BLJESAK EMOCIJA
IZRASLIH IZ ŽIVOTA
LJUBAVI OVE NEDOSTIŽNE
GRČEVITO JE STIŠĆEMO
NEDAMO JOJ DISAT
ERUPCIJA ŽELJOM KULMINIRA
PROSPE SVOJU LAVU
NAŠIM TJELIMA
I SVE DANE I NOĆI
DA ZAJEDNO POBIGNEMO SAMOĆI
S ČEŽNJOM MAŠTA KOVITLA DODIRE
SVE PRETVARA U BLJESAK EMOCIJA
IZRASLIH IZ ŽIVOTA
LJUBAVI OVE NEDOSTIŽNE
GRČEVITO JE STIŠĆEMO
NEDAMO JOJ DISAT
ERUPCIJA ŽELJOM KULMINIRA
PROSPE SVOJU LAVU
NAŠIM TJELIMA
I SVE DANE I NOĆI
DA ZAJEDNO POBIGNEMO SAMOĆI
PRAZNINA TEK JE TU
STIGLA IZNENADA
LAŽEM.
S RAZLOGOM
SA SUZAMA
SA BOLOM ŠTA RAZARA
S NADANJEM
VIROVANJEM
OPET PRAZNINA
TUPA PRAZNA
S LJUBAVLJU
A ŠTA OD TOGA JE ISTINA ?
ILI NEK BUDE PRAZNINA
ŽIVJETI S NJOM I NIJE NEPOZNATO
ĆAK SE I SPRIJATELJIŠ
I BUDE LAKO
VOLIT PRAZNINU
JER ZNAŠ DA GOVORI
ISTINU
STIGLA IZNENADA
LAŽEM.
S RAZLOGOM
SA SUZAMA
SA BOLOM ŠTA RAZARA
S NADANJEM
VIROVANJEM
OPET PRAZNINA
TUPA PRAZNA
S LJUBAVLJU
A ŠTA OD TOGA JE ISTINA ?
ILI NEK BUDE PRAZNINA
ŽIVJETI S NJOM I NIJE NEPOZNATO
ĆAK SE I SPRIJATELJIŠ
I BUDE LAKO
VOLIT PRAZNINU
JER ZNAŠ DA GOVORI
ISTINU
Samoća
tišina
praznina
stezanje u grudima
na mjestu gdje bi trebalo biti srce
da li boli srce
ili misao o samoj boli
da li plačem
ili suze same nekontrolirano teku
da li se može previše voljeti
ili može i više od toga
samoća
i ove kiše što su krenule
samo odmažu
u čemu naći utjehu
iz dana u dan
kad je svaki novi
gori od prethodnog
usamljenost je
kad ostanem mirna u praznini
a vrištim iz sveg glasa
o tišinisti
ima li kraja ovoj
beskrajnoj
usamljeno
Danas je pokraj obilja mogućnosti u ljudima veća praznina no ikada. Vlada glad za novim, brzim sadržajima ne bi li se ispunili, ali praznina je sve veća i veća.
Zar ne vjeruješ da si vođen prema onome što zaista želiš naučiti ?
Plavo Svjetlo
Od svih boja, plava je najdublja. Pogled u nju tone ne susrečući zapreka i gubi se u beskraju kado da boja neprestano uzmiče. Plava je i najmanje materijalna boja: u prirodi se obično prikazuje kao da je sačinjena od prozirnosti, to jest od nagomilane praznine, praznine zraka, vode, kristala ili dijamanta.
Praznina je točna, čist ai hladna. Plava je najhladnija od svih boja, a u svojoj apsolutnoj vrijednosti i najčišća, izuzme li se potpuna praznina neutralne bjeline. O tim temeljnim osobinama ovisi i njezino simboličko primjenjivanje.
Predmetu plava boja olakšava oblike, otvara ih i rastvara. Površina obojena u plavo nije više površina, plavi zid prestaje biti zid. Pokreti, zvukovi i oblici u plavetnilu nestaju, u njemu se utapaju, gube kao ptica u nebu. Budući da je sama po sebi nematerijalna, plava boja dematerijalizira sve ono što seu nju uhvati. Ona je put u beskonačnost, gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. To je boja ptice sreće, plave ptice, nedohvatne, a sasvim bliske. Ući u plavo znači, poput Alise u Zemlji Čudesa, prijeći s onu stranu ogledala. Kada je svijetla, plava je boja put sanjarenja, a kad potamni, što i jest u skladu s njezinom prirodnom težnjom, tada postaje putem sna. Svjesna misao malo-pomalo u njoj prepušta mjesto nesvjesnoj, kao što i danje svjetlo u njoj neosjetno postaje noćnim.
Kao nepokretno područje ili podneblje nerealnog – ili nadrealnog – plava boja sama u sebi razrješuje suprotnosti, izmjeničnosti, kao što su dani i noć, koje uređuju ljudski život. Neustrašiva, neodređena, neigdje do u samoj sebi, plava boja nije od ovog svijeta: upućuje na predodžbu o mirnoj i uzvišenoj vječnosti, koja je ndaljudska ili neljudska. U njezinu gibanju Kandinsky vidi istodobno udaljavanje od čovjeka i kretanje usmjereno jedino prema njegovu vlastitom središtu. Tako postaje jasnijim i njezino metafizičko značenje, ai granice kliničke upotrebe. Plava okolina smiruje i stišava ali, za razliku od zelene, ne krijepi, jer nudi samo bijeg bez osvojenja zbilje, bijeg koji naposlijetku vodi u potištenost. Dubina zelene boje, pak, prema Kandinskom, nudi osjećaj zemaljskog odmora i zadovoljstva samim sobom, dok dubina plave boje ima svečanu nadzemaljsku ozbiljnosti. Ta ozbiljnost priziva pomisao na smrti: zidovi egipatskih nekropola, na kojima su se crvenim okerom ocrtavali prizori suđenja dušama, bili su prekriveni svijetloplavim namazom. Egipćani su navodno plavu boju smatrali bojom istine. Istina, smrt i bogovi idu zajedno, pa je stoga nebesko plavetnilo prag što čovjeka dijeli od onih koji s onkraja upravljaju njegovom sudbinom. Posvećena plava boja – nebesko plavetnilo – elizejska je poljana i maternica kroz koju prodire zlatna svjetlost što iksazuje njiohvu volju: plavetnilo i zlato, ženska i muška vrijednost u uranskom su ono što su zelena i plamena crvena ktonskom. Zeuzs i Jahve sjede na prijestolju nogu položenih na nebesko plavetnilo, to jest na drugu stranu ovoga nebeskog svoda, za koji se u Mezopotamiji vjerovalo da je sačinjen od lapis-lazulija, a kršćanska ga je simbolika učinila ogrtačem što pokriva i prikriva božanstvo.
Plava boja s crvenom ili žutim okerom iskazuje hijerohgamije ili nadmetanja neba i zemlje. Na golemoj azijskoj stepi, koju ne prekida nijedna vertikala, nebo i zemlja oduvijek su sučelice: njihovo spajanje prethodi rođenju svih stepskih junaka, među ostalim velikog osvajača Džingis Kana koji se rađa iz veze plavog vuka i divlje košute. Plavi vuk je junak i kirgiskog epa Er Toshtuk, koji nosi oklop od modrog željeza, a u ruci su mu modri štit i modro koplje. Plavi lavovi i plavi tigrovi, kojih je mnoštvo u tursko-monglolskoj književnosti, atributi su Tangrija, oca Altajaca, koji stoluje iznad planina i neba koji je obraćanjem Turaka na islam postao Alah.
U borbi neba i zemlje plava i bijela boja povezuju se protiv crvene i zelene, što pokazuje i kršćanska ikonografija, posebno u prikazima borbe sv. Jurja protiv zmaja. U Bizantu su četiri stranke, čija su se kola natjecala na hipodromu, nosile crvenu ili zelenu boju s jedne, a plavu ili bijelu s druge strane. Sve ukazuje na to da su igre istočnog Rima imale jednako uzvišeno kozmičko značenje, kao i igre s loptom što si ih istodobno izvodili srednjoamerički narodi. I jedne i druge pripadaju sakralnom teatru koji prikazuje nadmetanja imanentnog i transcendentnog, zemlje i neba. Plava i bijela, marijanske boje, izražavaju izdvajanje iz ovozemaljskih vrijednosti i uzlet oslobođene duše prema Bogu, to jest prema zlatu koje dolazi u susret djevičanskoj bjelini, za vrijeme njezina uznesenja u nebesko plavetnilo. Vjerovanjem u drugi svijet, ponvoo se javlja pozitivno vrednovana sprega pogrebnih značenja plave i bijele boje. Djeca koja se zavjetuju u plavome ili u bjelini još su nesazrela, još su naime spolno neodređena, nisu još potpuno materijalizirana. Nisu sasvim od ovog svijeta, i stoga će lakše odgovoriti plavom pozivu Djevice.
U zodijakalnom kotaču znak Djevice odgovara godišnjem dobu i žetvi, kada je proljetna evolucija završena i prepušta mjesto jesenskoj involuciji. Znak Djevice je i centripetalan, kao što je i plava boja koja će sa zemlje skinuti njezin zeleni ogrtač, ogoliti je i sasušiti. To je vrijeme blagdana Uznesenja Marijinog koje se zbiva pod vedrim nebom, kad sunčevo zlato poput nesmiljenog ognja prožidre zemljine zrele plodove. U predodžbi Azteka nebesko je plavetnilo tirkizno plava boja, boja Sunca, koje su oni nazivali Vladarem tirkiza (Chalchihuitl); bilo je znak požara, suše, gladi i smrti. Chalchihuitl je, međutim, i onaj zelenoplavi kamen, tirkiz, koji je resio haljinu božice obnavljanja. Kad bi neki aztečki vladar umro, uoči spaljivanja stavio bi se na mjesto njegova srca jedan od tih kamenova, kao što se i u Egiptu prije mumificiranja stavljao smaragdni skarabej na mjesto srca preminulom faraonu. U nekim krajevima Poljske sačuvao se običaj da se kkuće djevojaka za udaju oboje u plavo.
Pučki govor, koji je u pravom smislu riječi zemaljski, uopćče ne vjeruje u sublimacije želja i vidi tek gubitak, nedostatak, odstranjenje i kastraciju ondgje gdje drugi vide promjenu ili ponovni polazak. Tako i plava boja najčešće poprima negativno značenje. Metafizički strah postaje plavi strah, pa se kaže „vidim samo plavo“ da bi se reklo ne vidim išta. U njemačkom biti plav znači izgubiti svijest od alkohola. U nekim zastranjenjima plava boja može označiti vrhunac pasivnosti i odricanja.
Južna strana Merua odražava svjetlost i modru boju atmosfere. Luz, o kojemu jer iječ u povodu badema, boravište je besmrtnosti judejske predaje, a naziva se i Plavim gradom. U tibetanskom budizmu plavo je boja Vairocane, transcendentne mudrosti, potencijalnosti, a istodobno i praznine koju bezgraničnost plavog neba možda i predočuje. Plava svjetlost mudrosti Dharma-dhatue (zakon ili praiskonska svijest) zasljepljujuće je snage, ali upravo ona otvara put oslobođenja. Plavo je boja yanga, geomantičkog Zmaja, dakle povoljnih utjecaja. Huan (plavo) boja tamnog dalekog neba, priziva, kao i već spomenuto boravište besmrtnosti, i ono neobjavljeno. U tradicionalnoj kineskoj medicini, plava je boja elementa vode, odnosno organa kojima taj element vlada: bubrega i mokraćnog mjehura, a u feng-shui zakonima – sjevera.
Keltski jezici ne označuju posebnim izrazom plavu boju (glas na bretonskom, velškom i irskom znači plavo ili zeleno, pa čak i sivo, ovisno o kontekstu). Obično plava boja pripada trećoj proizvodnoj i obrtničkoj funkciji, no čini se da u srednjoirskim i velškim tekstovima nema više funkcionalne vrijednosti.
U kabali, plava vibracija pripada sefiri Ljubavi, Reda i pravednosti, a najuzvišenija energetska tehnika zove se Plava strijela: njena pojednostavljena verzija izgleda tako da, nakon što ste se opustili s dubokim disanjem, obratite pažnju na svoja stopala i udahnete plavu svjetlost, pratite kako vas prožima sve do vrha glave i iznad nje se rastapa u bijelu svjetlost. Na tom putu, plava se mijenja frekvencijski: u trenu u kojem ste je udahnuli je tamnoplava, dok se uspinje uz vaše noge i bedra svijetli, da bi na putu između spolnih organa i pupka postala neonska plava, u fazi od pupka do srca svijetloplava, od srca do glave svijetlosrebrnoplava, a u kruni glave bijela. Vježba se preporuča za dizanje vibracije svijesti.
Ujedno, to je boja naše grlene čakre, i sposobnosti izražavanja, dakle kreativnosti, koja se trenutno čisti pod aktualnim valom solarnih oluja
Predmetu plava boja olakšava oblike, otvara ih i rastvara. Površina obojena u plavo nije više površina, plavi zid prestaje biti zid. Pokreti, zvukovi i oblici u plavetnilu nestaju, u njemu se utapaju, gube kao ptica u nebu. Budući da je sama po sebi nematerijalna, plava boja dematerijalizira sve ono što seu nju uhvati. Ona je put u beskonačnost, gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. To je boja ptice sreće, plave ptice, nedohvatne, a sasvim bliske. Ući u plavo znači, poput Alise u Zemlji Čudesa, prijeći s onu stranu ogledala. Kada je svijetla, plava je boja put sanjarenja, a kad potamni, što i jest u skladu s njezinom prirodnom težnjom, tada postaje putem sna. Svjesna misao malo-pomalo u njoj prepušta mjesto nesvjesnoj, kao što i danje svjetlo u njoj neosjetno postaje noćnim.
Kao nepokretno područje ili podneblje nerealnog – ili nadrealnog – plava boja sama u sebi razrješuje suprotnosti, izmjeničnosti, kao što su dani i noć, koje uređuju ljudski život. Neustrašiva, neodređena, neigdje do u samoj sebi, plava boja nije od ovog svijeta: upućuje na predodžbu o mirnoj i uzvišenoj vječnosti, koja je ndaljudska ili neljudska. U njezinu gibanju Kandinsky vidi istodobno udaljavanje od čovjeka i kretanje usmjereno jedino prema njegovu vlastitom središtu. Tako postaje jasnijim i njezino metafizičko značenje, ai granice kliničke upotrebe. Plava okolina smiruje i stišava ali, za razliku od zelene, ne krijepi, jer nudi samo bijeg bez osvojenja zbilje, bijeg koji naposlijetku vodi u potištenost. Dubina zelene boje, pak, prema Kandinskom, nudi osjećaj zemaljskog odmora i zadovoljstva samim sobom, dok dubina plave boje ima svečanu nadzemaljsku ozbiljnosti. Ta ozbiljnost priziva pomisao na smrti: zidovi egipatskih nekropola, na kojima su se crvenim okerom ocrtavali prizori suđenja dušama, bili su prekriveni svijetloplavim namazom. Egipćani su navodno plavu boju smatrali bojom istine. Istina, smrt i bogovi idu zajedno, pa je stoga nebesko plavetnilo prag što čovjeka dijeli od onih koji s onkraja upravljaju njegovom sudbinom. Posvećena plava boja – nebesko plavetnilo – elizejska je poljana i maternica kroz koju prodire zlatna svjetlost što iksazuje njiohvu volju: plavetnilo i zlato, ženska i muška vrijednost u uranskom su ono što su zelena i plamena crvena ktonskom. Zeuzs i Jahve sjede na prijestolju nogu položenih na nebesko plavetnilo, to jest na drugu stranu ovoga nebeskog svoda, za koji se u Mezopotamiji vjerovalo da je sačinjen od lapis-lazulija, a kršćanska ga je simbolika učinila ogrtačem što pokriva i prikriva božanstvo.
Plava boja s crvenom ili žutim okerom iskazuje hijerohgamije ili nadmetanja neba i zemlje. Na golemoj azijskoj stepi, koju ne prekida nijedna vertikala, nebo i zemlja oduvijek su sučelice: njihovo spajanje prethodi rođenju svih stepskih junaka, među ostalim velikog osvajača Džingis Kana koji se rađa iz veze plavog vuka i divlje košute. Plavi vuk je junak i kirgiskog epa Er Toshtuk, koji nosi oklop od modrog željeza, a u ruci su mu modri štit i modro koplje. Plavi lavovi i plavi tigrovi, kojih je mnoštvo u tursko-monglolskoj književnosti, atributi su Tangrija, oca Altajaca, koji stoluje iznad planina i neba koji je obraćanjem Turaka na islam postao Alah.
U borbi neba i zemlje plava i bijela boja povezuju se protiv crvene i zelene, što pokazuje i kršćanska ikonografija, posebno u prikazima borbe sv. Jurja protiv zmaja. U Bizantu su četiri stranke, čija su se kola natjecala na hipodromu, nosile crvenu ili zelenu boju s jedne, a plavu ili bijelu s druge strane. Sve ukazuje na to da su igre istočnog Rima imale jednako uzvišeno kozmičko značenje, kao i igre s loptom što si ih istodobno izvodili srednjoamerički narodi. I jedne i druge pripadaju sakralnom teatru koji prikazuje nadmetanja imanentnog i transcendentnog, zemlje i neba. Plava i bijela, marijanske boje, izražavaju izdvajanje iz ovozemaljskih vrijednosti i uzlet oslobođene duše prema Bogu, to jest prema zlatu koje dolazi u susret djevičanskoj bjelini, za vrijeme njezina uznesenja u nebesko plavetnilo. Vjerovanjem u drugi svijet, ponvoo se javlja pozitivno vrednovana sprega pogrebnih značenja plave i bijele boje. Djeca koja se zavjetuju u plavome ili u bjelini još su nesazrela, još su naime spolno neodređena, nisu još potpuno materijalizirana. Nisu sasvim od ovog svijeta, i stoga će lakše odgovoriti plavom pozivu Djevice.
U zodijakalnom kotaču znak Djevice odgovara godišnjem dobu i žetvi, kada je proljetna evolucija završena i prepušta mjesto jesenskoj involuciji. Znak Djevice je i centripetalan, kao što je i plava boja koja će sa zemlje skinuti njezin zeleni ogrtač, ogoliti je i sasušiti. To je vrijeme blagdana Uznesenja Marijinog koje se zbiva pod vedrim nebom, kad sunčevo zlato poput nesmiljenog ognja prožidre zemljine zrele plodove. U predodžbi Azteka nebesko je plavetnilo tirkizno plava boja, boja Sunca, koje su oni nazivali Vladarem tirkiza (Chalchihuitl); bilo je znak požara, suše, gladi i smrti. Chalchihuitl je, međutim, i onaj zelenoplavi kamen, tirkiz, koji je resio haljinu božice obnavljanja. Kad bi neki aztečki vladar umro, uoči spaljivanja stavio bi se na mjesto njegova srca jedan od tih kamenova, kao što se i u Egiptu prije mumificiranja stavljao smaragdni skarabej na mjesto srca preminulom faraonu. U nekim krajevima Poljske sačuvao se običaj da se kkuće djevojaka za udaju oboje u plavo.
Pučki govor, koji je u pravom smislu riječi zemaljski, uopćče ne vjeruje u sublimacije želja i vidi tek gubitak, nedostatak, odstranjenje i kastraciju ondgje gdje drugi vide promjenu ili ponovni polazak. Tako i plava boja najčešće poprima negativno značenje. Metafizički strah postaje plavi strah, pa se kaže „vidim samo plavo“ da bi se reklo ne vidim išta. U njemačkom biti plav znači izgubiti svijest od alkohola. U nekim zastranjenjima plava boja može označiti vrhunac pasivnosti i odricanja.
Južna strana Merua odražava svjetlost i modru boju atmosfere. Luz, o kojemu jer iječ u povodu badema, boravište je besmrtnosti judejske predaje, a naziva se i Plavim gradom. U tibetanskom budizmu plavo je boja Vairocane, transcendentne mudrosti, potencijalnosti, a istodobno i praznine koju bezgraničnost plavog neba možda i predočuje. Plava svjetlost mudrosti Dharma-dhatue (zakon ili praiskonska svijest) zasljepljujuće je snage, ali upravo ona otvara put oslobođenja. Plavo je boja yanga, geomantičkog Zmaja, dakle povoljnih utjecaja. Huan (plavo) boja tamnog dalekog neba, priziva, kao i već spomenuto boravište besmrtnosti, i ono neobjavljeno. U tradicionalnoj kineskoj medicini, plava je boja elementa vode, odnosno organa kojima taj element vlada: bubrega i mokraćnog mjehura, a u feng-shui zakonima – sjevera.
Keltski jezici ne označuju posebnim izrazom plavu boju (glas na bretonskom, velškom i irskom znači plavo ili zeleno, pa čak i sivo, ovisno o kontekstu). Obično plava boja pripada trećoj proizvodnoj i obrtničkoj funkciji, no čini se da u srednjoirskim i velškim tekstovima nema više funkcionalne vrijednosti.
U kabali, plava vibracija pripada sefiri Ljubavi, Reda i pravednosti, a najuzvišenija energetska tehnika zove se Plava strijela: njena pojednostavljena verzija izgleda tako da, nakon što ste se opustili s dubokim disanjem, obratite pažnju na svoja stopala i udahnete plavu svjetlost, pratite kako vas prožima sve do vrha glave i iznad nje se rastapa u bijelu svjetlost. Na tom putu, plava se mijenja frekvencijski: u trenu u kojem ste je udahnuli je tamnoplava, dok se uspinje uz vaše noge i bedra svijetli, da bi na putu između spolnih organa i pupka postala neonska plava, u fazi od pupka do srca svijetloplava, od srca do glave svijetlosrebrnoplava, a u kruni glave bijela. Vježba se preporuča za dizanje vibracije svijesti.
Ujedno, to je boja naše grlene čakre, i sposobnosti izražavanja, dakle kreativnosti, koja se trenutno čisti pod aktualnim valom solarnih oluja
TAKO DUBOKO IZNUTRA
(1992.)
nema snova u meni tako duboko iznutra osjećam prazninu kao da se kamenje kotrlja u provaliju kao da odnosi dio svemira sa sobom kao da neki glas vapi, zove priziva spasenje od pobješnjelih oluja ima li ikoga vani??? postoji li itko tko može mi pomoći ne vidim svjetlo u tom vječitom mraku ne osjećam toplinu okovanu ledom tisuće ledenjaka kruži oko mene ledene sante koračaju i odlaze svakim sam korakom sve dalji od svijeta a nimalo bliži svemiru i nebu kao da ponirem u središte zemlje kao da se gubim u toj bučnoj masi duboko iznutra tog svijeta vrištim i zovem postoji li netko tamo vani??? ima li nade u tim otvorenim obzorjima u kojima sunce se rađa i umire u kojima kiša se stvara i nestaje duboko iznutra sjećam se dana ludila slika iz prošlosti od sjećanja požutjele zvukova i mirisa koji sve češće gube se zar je zaista sve tako prazno zar zaista ne postoji ljubav samo kemija nikada neću saznati zašto svi odlaze zašto je čak i ona otišla od mene a sjećam se kraja koji je bio početak onog konačnog sloma koji uzima mi sve sada kad je gotovo, tek tren do ruba još uvijek pokušavam upaliti svjetlo izazvati zvuk u beskonačnoj tišini pronaći toplinu iznutra tamo gdje ne vide što se dešava u meni tamo duboko iznutra, gdje osjećam tako duboko gdje samo je bol i sama me dubina već toliko boli kad nema nikog da tu nutrinu voli a da barem znam da postoji netko izvan ove smiješne spodobe mojeg imena da postoji nešto izvan ovog svijeta van svih teorija i teorema mada, sve više se bojim da nikoga nema izvan očaja, bola, plača i akohola tek nešto tako duboko iznutra to što me probada i guši što me proganja i ruši tjera me na pitanja a ne zna odgovore kad znam da samo led i praznina su u meni  |
Nema komentara:
Objavi komentar