Nasilje nad ženama i djevojčicama jedan je od najraširenijih oblika kršenja ljudskih prava. Može podrazumijevati fizičko, seksualno, psihičko i ekonomsko zlostavljanje, i prelazi granice dobi, rase, kulture, bogatstva i geografije. Dešava se u kući, na ulici, u školi, na radnom mjestu, na poljoprivrednim poljima, u izbjegličkim kampovima, tokom sukoba i kriza. Ima puno pojavnih oblika – od univerzalno najčešćih oblika obiteljskog i spolnog nasilja, do štetnih praksi, zlostavljanja tokom trudnoće, takozvanih ubistava zbog časti i drugih vrsta femicida.
Međunarodni i regionalni pravni instrumenti jasno utvrđuju obaveze Država da spriječe, istrijebe i kazne nasilje nad ženama i djevojčicama. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) propisuje da zemlje potpisnice ove Konvencije poduzmu odgovarajuće korake da okončaju nasilje. Međutim, učestalost pojave nasilja nad ženama i djevojčicama pokazuje da ovu globalnu pandemiju alarmantnih proporcija tek treba napasti svim potrebnim političkim opredjeljenjima i resursima.
Na globalnom nivou, čak šest od deset žena doživi fizičko i/ili spolno nasilje u svom životu. Jedna studija Svjetske zdravstvene organizacije koja je obuhvatila 24000 žena u 10 zemalja izlazi sa zaključcima da se učestalost fizičkog i/ili spolnog nasilja od strane partnera kreće od 15% u urbanom Japanu do 71 % u ruralnoj Etiopiji, dok se većina zemalja nalazi u tom rasponu od 30-60.
Nasilje nad ženama i djevojčicama ima dalekosežne posljedice, nanosi štetu obiteljima i zajednicama. Za žene i djevojke starosti 16-44 godine, nasilje je najveći uzrok smrti i tjelesnog onesposobljenja. Studija Svjetske banke iz 1994. godine koja se odnosila na deset odabranih faktora rizika sa kojima se suočavaju djevojke i žene u ovoj dobnoj skupini, pokazuje da su silovanje i nasilje u obitelji po njih opasniji od raka, automobilskih nesreća, rata i malarije. Studije također pokazuju sve jaču povezanost između nasilja nad ženama i HIV-a odnosno AIDS-a. Anketa provedena među 1,366 žena iz Južne Afrike pokazala je da žene koje su njihovi partneri tukli imale 48% više vjerovatnoće da se zaraze HIV-om nego one koje nisu trjpjele takvo nasilje.
Spolno zasnovano nasilje ne samo da predstavlja kršenje ljudskih prava, nego ugrožava produktivnost, smanjuje ljudski kapital i podriva ekonomski rast. Izvještaj US centara za kontrolu i prevenciju bolesti iz 2003. godine procjenjuje da je cijena nasilja koje vrši intimni partner samo u Sjedinjenim Državama veća od 5.8 milijardi USD godišnje: 4.1 milijarda USD se odnose na direktne usluge medicinske i zdravstvene skrbi, a ostatak od 1.8 milijardu USD se gubi zbog pada produktivnosti koja je posljedica odsustvovanja sa posla.
Zemlje su postigle određeni napredak u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Prema studiji Generalnog sekretara UN iz 2006: dubinska studija svih oblika nasilja nad ženama, 89 zemalja ima na snazi zakone koji su se bavili nasiljem u obitelji, a sve veći broj zemalja ima utvrđene nacionalne akcione planove. Silovanje u braku je kažnjivo krivično djelo u najmanje 104 Država, a 90 zemalja imaju svoje zakone o seksualnom ugrožavanju. Međutim, u prevelikom broju zemalja i dalje postoji određene praznine. U 102 zemlje nema posebnih zakonskih odredbi protiv nasilja u obitelji, a silovanje u braku se u najmanje 53 zemlje ne smatra djelom koje povlači krivičnu odgovornost.
UN Women djeluje na više fronti sa ciljem ukidanja nasilja nad ženama i djevojčicama. To uključuje djelovanje na sami korijen problema: spolu nejednakost. Napori se umnožavaju putem kampanja zagovaranja i partnerstva sa vladama, civilnim društvom i UN sistemom. Inicijative se kreću od rada na uspostavi zakonskih okvira i posebnih nacionalnih akcija, do podrške prevenciji na baznom nivou, uključujući tu konfliktne i post-konfliktne situacije. UN Women također podržava prikupljanje podataka o nasilju nad ženama, i na taj način omogućuje dalje proučavanje ovog problema.
UN Women igra aktivnu ulogu u pružanju podrške višegodišnjoj kampanji generalnog sekretara Ujedinjenih nacija UNiTE to End Violence against Women(Ujedinite se za okončanje nasilja nad ženama) koja je pokrenuta 2008. godine. Kao identificirani koordinator, UN Women radi skupa sa UN Sistemom i drugim partnerima na regionalnim komponentama kampanje u Africi i Južnoj Americi i Karibima, čije se pokretanje očekuje 2009.
Inicijativa UN Women Say NO to Violence against Women promovira ciljeve UNiTE kampanje mobilizacijom društva u cjelini. 25. novembra 2008., Reci NE je predstavila više od 5 miliona potpisnika generalnom sekretaru, čime je demonstrirana podrška javnosti okončanju nasilja nad ženama kao glavnom prioritetu za vlade u cijelom svijetu. Druga faza Reci NE, čije se pokretanje očekuje na jesen 2009, prikupit će i demonstrirati aktivnosti pojedinaca i onih koji donose odluke u svim zemljama, i angažirati zajednice vjere kao i mlade u podizanje svijesti i sprječavanju nasilja nad ženama i djevojčicama.
U ime UN sistema, UN Women upravlja UN Trust Fundom za okončanje nasilja nad ženama .
Recite NE nasilju!
Svake godine u Hrvatskoj prijavljeno je između 11 500 i 17 500 počinitelja nasilja u obitelji, a broj žrtava takvih djela kreće se čak između 14 500 i 22 200, od čega su žene žrtve u 64% do 71% slučajeva!
Nasilje nad ženama uključuje svaki čin rodno uvjetovanog nasilja, odnosno, poput zločina iz mržnje, ono se definira kao nasilje usmjereno na određenu grupu koja se razlikuje po rodu. Prisutno je u svim kulturama i smatra se da je posljedica tradicionalnog gledanja na žene kao muško vlasništvo. Nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje. Osim dugotrajnih i teških psiholoških posljedica, nasilje ostavlja i jake posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela.
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 22. rujna, na dan kada su 1999. godine tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom sudu u Zagrebu ubijene tri žene – sutkinja Ljiljana Hvalec, odvjetnica Hajra Prohić i Gordana Oraškić, čiji je suprug počinitelj tog strašnog zločina. Ove tri nevine žene predstavljaju tek mali postotak od preko 300 žena u posljednjem desetljeću, čiji su ubojce bili supruzi, sinovi ili članovi obitelji.
Nevladina organizacija, Ženska soba, koja je posvetila svoj rad suzbijanju nasilja nad ženama, organizira veliku javnu akciju koja će se održati u subotu 20. listopada 2012. godine na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice u 11 sati. Akcija je osmišljena u okviru javne kampanje „Senzibilizacija javnosti za problematiku nasilja u obitelji“, koja je počela 22. rujna s obilježavanjem Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama te će se nastaviti do prosinca, i kampanje „Sigurno mjesto“ u okviru koje je Ženska soba pokrenula prvu web stranicu namijenjenu žrtvama nasilja i koju su već podržale mnoge javne osobe te također i predsjednik Josipović.
Ženska soba pruža direktnu i indirektnu pomoć i podršku žrtvama seksualnog nasilja. U sklopuŽenske sobe otvoren je i Centar za žrtve seksualnog nasilja gdje osobe koje su preživjele seksualno nasilje mogu dobiti besplatno i potpuno anonimno pravno, psihološko, medicinsko savjetovanje te prema potrebi psihoterapiju.
Podržite ovu akciju - dođite na ugao Gajeve i Bogovićeve ulice, 20. listopada u 11 sati i recite glasno NE nasilju. Akciju će među ostalim svojim dolaskom podržati: spisateljica Rujana Jeger, glumice Urša Raukar i Ksenija Marinković, glazbenice Zdenka Kovačićek, Maja Vučić,Ida Prester, glazbenik Davorin Bogović, novinarke i voditeljice Mirna Berend, Lana Banely, Irina Čulinović, Sonja Šarunić, Martina Validžić i mnoge uspješne poslovne žene, a svoj je dolazak potvrdio i gradonačelnik Milan Bandić.
Većina mladih u dobi od 16 do 19 godina koja je sudjelovala u istraživanju već ima iskustvo veze i mnogi smatraju da je nasilje u vezama ozbiljan problem među adolescentima/adolescenticama. Za neke od njih, saznanje o postojanju nasilja u partnerskim vezama dio je njihovih svakodnevnih interakcija i socijalnih mreža: otprilike trećina mladih druži se s vršnjačkom grupom u kojoj se nalaze i osobe u nasilnoj vezi, a svaka peta mlada osoba izjavila je da direktno poznaje neku/nekoga u nasilnoj vezi.
S obzirom na vlastita iskustva, više od dvije trećine mladih izjavilo je da je doživjelo da se osoba s kojom su u vezi prema njima nasilno ponašala, a nešto manje od polovice ispitanika/ispitanica izjavilo je da se u vezi barem jednom agresivno ponašalo prema partneru/partnerici. Rezultati općenito pokazuju da učestalost nasilja u adolescentskim vezama varira u odnosu na vrstu nasilnog ponašanja. Uočeni obrasci ukazuju na najveću prisutnost nasilnih ponašanja kojima se nastoji dominirati i kontrolirati osobu u vezi – npr. izrazita ljubomora, posesivnost, kontrola, optuživanje i emocionalne ucjene. Seksualno nasilje i fizička agresija u vezama mladih prisutni su u manjem obimu.
Izrazito ljubomorno ponašanje partnera/partnerice iskustvo je koje je obilježilo vezu više od polovice ispitanika/ispitanica. Također, četvrtina mladih doživjela je ponašanja motivirana ljubomorom koja su instrumentalna za uspostavljanje i održavanje kontrole i dominacije u vezi. Indikativno je da takve oblike ponašanja mladi u velikoj mjeri ne prepoznaju kao nasilje, dok neki mladi ne prepoznaju ni oblike seksualnog i fizičkog nasilja. Neosviještenost i neprepoznavanje nasilja, kao i mišljenje da su određeni oblici nasilnog ponašanja 'normalni' dio svake veze može dovesti do toga da mladi i dalje toleriraju rizične, nasilne veze i da ne nalaze dovoljno razloga za prekid. Dok je ljubomora najčešće prepoznati razlog za nasilje u vezama mladih, istovremeno veliki broj adolescenata i adolescentica smatra da je ljubomorno ponašanje način pokazivanja ljubavi, a ne oblik kontrole i dominacije u vezi. Uz ljubomoru, mladi su često prema partneru ili partnerici bili nasilni i zbog straha od prekida veze, a nasilno ponašanje motivirano je i 'provokacijom' od strane partnera ili partnerice, kao i komunikacijskim nesporazumima i problemima.
Identificirani faktori rizika povezani sa sklonošću nasilnom ponašanju, ali i sa sklonošću viktimizaciji s obzirom na emocionalno/psihološko zlostavljanje u vezi uključuju sljedeće značajke: niže samopoštovanje, češću konzumaciju alkohola, svjedočenje/iskustvo obiteljskog nasilja, prihvaćanje tradicionalnih rodnih stereotipa, permisivne stavove prema upotrebi nasilja, komunikacijske probleme u vezi, te utjecaj vršnjačke grupe i medijskih slika i poruka. Također je bitno istaknuti podatak da je za polovicu mladih nasilje u vezi uzajamno, tj. da su doživjeli neki oblik nasilja u vezi, ali da su i sami bili nasilni prema partneru/partnerici.
S obzirom na spolnu/rodnu dimenziju problema, djevojke su, u odnosu na mladiće, statistički značajno sklonije doživljavati i činiti emocionalne/psihološke oblike zlostavljanja, dok mladići, statistički značajno, više koriste oblike seksualnog zlostavljanja prema osobi s kojom su u vezi. Mladići, također, statistički značajno više zastupaju tradicionalne i seksističke stavove o rodnim ulogama, kao i stavove koji opravdavaju upotrebu nasilja u određenim situacijama, te su skloniji ne prepoznavati određena ponašanja kao zlostavljanje.
I mladići i djevojke doživljavaju nasilna ponašanja u vezama, ali osjećaji i reakcije koje ispitanice i ispitanici navode kao posljedice partnerskog nasilja pokazuju da nasilje u vezama mladih nije rodno neutralan problem. Posljedice doživljenog nasilja kod djevojaka su znatno negativnije i ozbiljnije. Kod djevojaka, doživljeno nasilno ponašanje u vezi u znatno većoj mjeri rezultira osjećajima povrijeđenosti, tuge, nesigurnosti, nelagode, straha, srama i krivnje. Mladići u znatno većoj mjeri nakon doživljenog zlostavljanja u vezi ostaju neuznemireni, ravnodušni, te izjavljuju da im je nasilna situacija bila smiješna.
Strah, sram, neosviještenost, nepovjerenje, te nedostatak relevantnih informacija i resursa razlozi su zbog kojih mladi problem nasilja u vezi uglavnom nastoje riješiti sami oslanjajući se na vlastite vještine i sposobnosti za eventualni prekid takve veze, te se najčešće ne odlučuju prijaviti nasilje nekoj odrasloj osobi, ni potražiti pomoć i savjet izvan grupe bliskih prijatelja i prijateljica. Razmatrajući reakcije na zamišljenu situaciju fizički nasilne veze izuzetno bi malo adolescenata i adolescentica odlučilo kontaktirati relevantne osobe i institucije/organizacije te prijaviti doživljeno nasilje i zatražiti odgovarajuću pomoć i podršku.
Otprilike tri četvrtine učenica i učenika izjavilo je da u njihovim školama ne postoje programi i aktivnosti koje se bave prevencijom nasilja u adolescentskim vezama. Podaci istraživanja ukazuju na sljedeće potrebe u edukacijsko-preventivnom radu na problemu nasilja u adolescentskim vezama: prepoznavanje i osvještavanje psiholoških/emocionalnih oblika nasilja i prvih znakova nasilne veze; promjena stavova o nasilju i rodnim stereotipima; osvještavanje mitova o nasilju; razumijevanje dinamike moći i kontrole u vezama; razvijanje i jačanje samopoštovanja i samopouzdanja, komunikacijskih vještina, te vještina pregovaranja i rješavanja sukoba kao aspekata kvalitetnih i ne-nasilnih veza; poticanje i osvještavanje pitanja spolne/rodne ravnopravnosti i prava na život bez nasilja, kao osnovnih ljudskih prava; osvještavanje utjecaja vršnjačke grupe i utjecaja medija; dodatno educiranje svih uključenih aktera; anonimnost, povjerljivost i stručnost; ohrabrivanje, savjetovanje i davanje podrške i zaštite žrtvama; informiranje o postojećim mehanizmima i resursima za prijavljivanje nasilja; te psihološko-socijalni rad sa nasilnim osobama.
Nema komentara:
Objavi komentar