Nekada davno okoliš je čovjeku bio rajski vrt, a čovjek pastir koji nad svime bdije.
Nešto kasnije u odnosima čovjeka i okoliša došlo je sukobljavanja. Mogla bih reći da i nije tako davno situacija bila da je okoliš imao premoć nad čovjekom. Čovjek je tada samo mogao vidjeti kolika je snaga okoliša sa nemjerljivom silom prirode.
Evo,došla je znanost, tehnologija kojom čovjek prvo elegantno zaobilazi snagu prirode.
Sada, može i vrši planirano i sustavno nasilje nad prirodom.Iako je došao u grešni odnos s prirodom on to odbacuje i važnost pridaje povlaštenom odnosu prema njoj. Rezultat je gubitnički za oboje.
Materijalističko blještavilo privuklo ga je i „oslijepilo“.Koristoljublje,bezosjećajnost i tisuće drugih napasti koje je prihvatio kao „veoma pametne“ oskrnavilo mu je osjećaje.
Čak je iskrivio sliku istine da „čini dobro“ za prirodu . „Kako siješ,tako ćeš i žeti!“ ,poraz je za oboje ,sadašnje stanje u okolišu i kvalitetu života u prirodi danas, sutra, daljoj budućnosti…
Pitam se može li čovjek u svom pravom ruhu , kao razumni djelatnik u prirodi naći putove povjerenja, dobrobiti za oboje ?
Što god da tko mislio izmirenje čovjeka i okoliša je veliki, važni zadatak sadašnjeg trenutka.
Izvan je dvoumljenja , nažalost prisutnog kod mnogih ljudi, žalost, zabrinutost, tjeskoba modernog čovjeka, ali pošto je on sam sastavni dio prirode, okoliš mu za budućnost ne nudi previše ni nade ni radosti.
Odgovornost je u pojedincima, udruženjima, državnim zajednicama, međunarodnim organizacijama koji „gaze po leševima“ samo da imaju što više nula na računima ,a posljedice njihovih koraka ….ne oni o tome ne razmišljaju, slove se pametnima i jakima…
Noć, mjesec prostire srebrenu haljinu,
morski vali žubore po obalnom žalu,
vjetar se raspjevao u granama bora,
tiha se muzika čuje iz obližnjeg bara…
Umoran cvrčak u krošnji bora spava,
pomislim, o Bože, ta već sam star
a bijah k'o jučer mlad vedar k'o dan,
samo noć donosi mir mojoj duši…
Pred vratima sna misli mi lutaju,
o, dal slutiš moju žudnju u noći,
dok grleni krik moje duše tebi leti
šaljem ti rosnu suzu iz modrih dubina…
Od slanih kapljica nemirnih uzdaha,
ispleo se vijenac od ružinih pupoljaka,
do svitanja tebi ljubavi napisat ću pjesmu,
u gluhom mraku rapsodiju u plavom…
Kad čuješ zvona sa crkvenog tornja
nečujnim koracima k' tebi ću doći,
u sedefastoj školjci biser ću ti dati
da izmamim osmjeh na usnama tvojim…
morski vali žubore po obalnom žalu,
vjetar se raspjevao u granama bora,
tiha se muzika čuje iz obližnjeg bara…
Umoran cvrčak u krošnji bora spava,
pomislim, o Bože, ta već sam star
a bijah k'o jučer mlad vedar k'o dan,
samo noć donosi mir mojoj duši…
Pred vratima sna misli mi lutaju,
o, dal slutiš moju žudnju u noći,
dok grleni krik moje duše tebi leti
šaljem ti rosnu suzu iz modrih dubina…
Od slanih kapljica nemirnih uzdaha,
ispleo se vijenac od ružinih pupoljaka,
do svitanja tebi ljubavi napisat ću pjesmu,
u gluhom mraku rapsodiju u plavom…
Kad čuješ zvona sa crkvenog tornja
nečujnim koracima k' tebi ću doći,
u sedefastoj školjci biser ću ti dati
da izmamim osmjeh na usnama tvojim…
Nema komentara:
Objavi komentar